Prvi pogled na predložene izmene Zakona o zdravstvenoj zaštiti predviđene za 2017.

Zakon o zdravstvenoj zaštiti je veoma bitan zakon kojim se definiše organizacija i funkcionisanje sistema zdravstvene zaštite u Srbiji. Ovaj Zakon je bitan, jer se njime višeslojno reguliše oblast privatnog zdravstva. Zakon se odnosi i na velike privatne zdravstvene institucije i na male i srednje privatne prakse (ordinace, poliklinike, laboratorije i sl). Ovaj tekst daje osvrt na rešenja koja dotiču poslovnje ’malih’ igrača u privatnom zdravstvu.

Sporadične izmene ovog zakona su se dešavale i prethodnih godina, Tim izmenama su u veoma malom delu menjane odredbe koje se odnose na privatno zdravstvo, pa se od novih izmena puno očekuje. Jedva smo sačekali da se dokopamo Nacrta Zakona o zdravstvenoj zaštiti u želji da ga izanaliziramo u kontekstu rešenja koja donosi za naše klijente.

Na prvi pogled, čini se da Nacrt unosi značajne izmene u oblast privatnog zdravstva i rešava neka od pitanja koja su dugo vremena kočila razvoj privatnog zdravstva u Srbiji.

Međutim, kada se izanaliziraju predložena rešenja (ona koja se odnose na sektor privatnog zdravstva), može se izvući zaključak da zakonodavac ipak ne predlaže rešenja koja će dati značajan zamajac regulisanju rada i razvoju manjih organizacija privatnog zdravstva, već samo hvata priključak vremenu sadašnjem i prilagođava se realnosti – usklađivanjem odredbi na način da ozakonjava neke prakse i ponašanja, koja su decenijama standard u oblasti privatnog zdravstva. Ovo se odnosi na ukidanje zabrane oglašavanja i na specifično regulisanje mogućnosti da ordinacije pružaju medicinske usluge koje su izvan onoga što je definisano Rešenjem Zdravstvene inspekcije (detalji u nastavku).

Dakle, predloženim Nacrtom Zakona se ukidaju zabrane koje većina organizacija privatnog zdravstva nije ni poštovala, ali upravo to ukidanje zabrana na jednom mestu, uvođenje ograničenja na drugom mestu i nedostatak rešenja koja su neophodna, podgreva naš stav da Nacrt Zakona nije podešen da podstiče razvoj privatnog zdravstva.

Pritom, kada kažemo ’privatno zdravstvo’, kao i uvek, mislimo na sektor malih i srednjih privatnih zdravstvenih organizacija. To je potrebno naglasiti, jer postoje brojna rešenja koja idu u prilog velikim igračima u privatnom zdravstvu – od uvođenja novih tipova zdravstvenih ustanova, do regulisanja odnosa sa Fondom zdravstvenog osiguranja.

Prosto – kao i uvek – zakonodavac posvećuje više pažnje organizovanju sistema javnog zdravstva, velikim igrama i velikim igračima u privatnom zdravstvu. Sa druge strane, na sektor malih i srednjih zdravstvenih organizacija odnosi se tek nekolicina rešenja, od kojih deo predstavlja iskorak napred, a druge se odnose na nova pravila, ograničenja i zabrane.

Zakonodavac propušta priliku da reguliše neke od jako bitnih elemenata organizovanja privatnog zdravstva, za koje je svakom osnivaču i nama kao pružaocima usluga jasno da su česti a pritom ne regulisani slučajevi, koji sprečavaju razvoj privatnog zdravstva. Konkretno mislimo na mogućnosti investiranja i omogućavanja partnerskih odnosa u sektoru malog i srednjeg privatnog zdravstva, mogućnost da manji igrači u privatnom zdravstvu pokreću poslovne ogranke izvan sedišta ili mogućnosti ukrupnjavanja igrača u sektoru malih zdravstvenih praksi.

U narednim pasusima, sledi detaljnija analiza rešenja koja će imati uticaj na poslovanje malih i srednjih organizacija privatnog zdravstva:

1. Osnivanje poliklinike – Po Nacrtu je predviđeno da se poliklinika može osnovati za najmanje dva oblika privatne prakse (lekarksa ordinacija, stomatološka ordinacija, laboratorija, zubna tehnika). Za razliku od prethodnog rešenja, koje je osnivanje poliklinike vezivalo za specijalizaciju osnivača i zahtevalo troje specijalista različitih grana, ovo rešenje vezuje osnivanje poliklinike za oblike zdravstvene prakse, što je poprilično zbunjuće i svakako zahteva dodatna objašnjenja.

Ovako kako je postavljeno, može se tumačiti kao mogućnost da se kombinuju razni oblici, na primer ordinacija opšte medicine i biohemijska laboratorija ili specijalistička ordinacija stomatologije sa zubnom tehnikom.

Mogućnosti ovakvog kombinovanja bi ustvari bile dobre, ali je samo rešenje nejasno na više nivoa – ne referisanje na specijalističke struke, da li ovo rešenje ustvari nosi mogućnost neke vrste udruživanja ordinacija i kreiranja parnetrstava?

Stvari prosto nisu dovoljno jasne iako relativno dobro mirišu. Dok se nedobiju dodatni odgovori od nadležnih institucija, ne možemo da damo dalje tumačenje ove odredbe.

2. Proširene mogućnosti za pružanje zdravstvenih usluga izvan Rešenja Zdravstvene inspeckije. Nacrtom se definiše da ’ordinacija opšte dentalne medicine može angažovati doktora dentalne medicine – specijalistu, iz druge zdravstvene ustanove odnosno privatne prakse zaključivanjem ugovora o poslovno-tehničkoj saradnji sa drugom zdravstvenom ustanovom odnosno privatnom praksom, odnosno zaključivanjem ugovora o dopunskom radu sa zdravstvenim radnikom, samo za određenog pacijenta te ordinacije dentalne medicine, ukoliko je prisustvo određenog specijaliste dentalne medicine, neophodno da se neposrednom saradnjom i konsultacijom sa zdravstvenim radnikom te ordinacije dentalne medicine, određenom pacijentu obezbedi kvalitetna i bezbedna zdravstvena zaštita’.

Prosto – uslovno se omogućava da ordinacija opšte dentalne medicine angažuje specijaliste.

Ovo rešenje delimično ublažava zabranu da ordinacija opšte dentalne medicine obavlja specijalističke radove. Poprilično uobičajena situacija je da u ordinacijama opšte dentalne medicine rade konsultanti specijalisti angažovani po ugovoru o dopunskom radu, što je činjenica života, koju zakonodavac prepoznaje i uslovno je omogućava. Smatramo da će ova konstrukcija biti dovoljna da rad i prisustvo konsultanata budu bolje pokriveni.

Nacrtom se na više mesta daje veća uloga ugovorima o poslovno tehničkoj saradnji između aktera u privatnom zdravstvu, što je rešenje prvenstveno povoljno za veće privatne zdravstvene institucije, dok će kod malih imati i malu primenu i malo dejstvo.

3. Obeležavanje i oglašavanje. Napokon se ukida jedna jako bitna zabrana – zabrana oglašavanja. Zabrana oglašavanja je direktno onemogućavala razvoj privratnog zdravstva i kršila je ekonomske slobode osnivača privatnih praksi, što je uticalo da se ova zabrana po pravilu ne poštuje. Ova zabrana uglavnom i nije bila predmet kontrole i oglašavanje se tolerisalo, što znači da Nacrt samo prepoznaje realnost i pomera se iz zone iracionalnosti.

Dozvoljava se oglašavanje zdravstvenih usluga, stručno-medicinskih postupaka i metoda zdravstvene zaštite koje se obavljaju u privatnoj praksi u skladu sa Rešenjem Zdravstvene inspekcije, kao i metoda i postupaka komplementarne medicine u skladu sa dozvolom Ministarstva.

4. Dopunski rad. Ova vrsta rada i ugovori koji se na njega odnose, bili su predmet većeg broja izmena u prethodnim iteracijama Zakona, pa ni ove nove promene ne zaobilaze dopunski rad i uvode jedno bitno ograničenje.

Zdravstveni radnik, zdravstveni saradnik, odnosno drugo lice zaposleno u privatnoj praksi koje radi puno radno vreme, može da radi kod drugog poslodavca, van redovnog radnog vremena, zaključivanjem najviše tri ugovora o dopunskom radu sa drugim poslodavcima u ukupnom trajanju do jedne trećine punog radnog vremena.

Obaveze obaveštavanja i vođenja evidencija o Ugovorima o dopunskom radu ostaju (obaveza konsultanta da prijavi Ugovor o dopunskom radu poslodavcu gde radi puno radno vreme i obaveza privatne prakse da vodi evidenciju o ovim ugovorima). Osim toga, uvodi se obaveza da privatna praksa mora da dostavi jedan primerak originala ugovora o dopunskom radu, u roku od 15 dana od dana zaključenja ugovora, APR-u radi upisa u nadležni registar. Da, dobro ste pročitali – APR-u (više o tome u nastavku teksta).

Ukoliko se ove odredbe budu striktno primenjivale, javiće se ozbiljni problemi u funkcionisanju velikog broja malih i srednjih privatnih zdravstvenih organizacija, koje svoje uspešno poslovanje zasnivaju na saradnji sa većim brojem konsultanata. Stručnim medicinskim radnicima, koji su svoj materijalni interes videli u mogućnostima saradnje sa većim brojem privatnih praksi, ove odredbe se takođe neće dopasti.

5. Nova uloga Agencije za privredne registre. Nacrtom Zakona se predviđa uvođenje Registra zdravstvenih ustanova i Jedinstvene evidencija subjekata u zdravstvu. U ovom trenutku evidencije o zdravstvenim ustanovama i privatnoj praksi se vode odvojeno. Zdravstvene ustanove su u privrednim sudovima, a privatna praksa u APR-u. Postoje i evidencije koje se vode kod strukovnih komora. Ovim predlogom Zakona, to se menja, tako da Agencija za privredne registre postaje jedinstveno mesto gde se vode sve evidencije, što državi i Ministarstvu treba da olakša praćenje i kontrolu celog sektora zdravstva.

APR će tako, postati nova adresa za registrovanje zdravstvenih ustanova, prijavljivanje ugovora o dopunskom radu i prijavljivanje radnog vremena ordinacija; dok ostaje stara adresa za privremene odjave delatnosti, registrovanje privatnog zdravstva, preregistracije i drugo.

Ova promena, kao i svaka promena koja vodi centralizaciji evidencija, dovešće do veće i lakše kontrole države, što može uticati i na poslovanje. U najmanju ruku, taj uticaj će se osetiti u povećanim administrativnim troškovima.

6. Privremena odjava delatnosti. U ovom segmentu se predviđa dosta novih rešenja.

Prvo – privatna praksa može privremeno prestati sa obavljanjem delatnosti najduže 5 godina. Ovo se odnosi na slučajeve odsustva osnivača zbog imenovanja na funkciju, specijalizacije i sl. Drugo – uvedeno je novo zakonsko rešenje kojim je propisano da ukoliko je osnivač odsutan zbog privremene sprečenosti za rad, stručnih usavršavanja, i slično; privatna praksa može nastaviti sa radom najduže 5 godina, ukoliko obezbedi odgovarajući kadar za obavljanje poslova zdravstvene delatnosti za koju je privatna praksa osnovana.

Treće – uvedeno je novo zakonsko rešenje da u slučaju privremenog prestanka obavljanja delatnosti kraćem od 30 dana, osnivač je dužan da istakne obaveštenje o privremenom prestanku obavljanja delatnosti na mestu gde je registrovana praksa.

Četvrto – uvedeno je novo zakonsko rešenje kojim je propisano da o privremenom prestanku obavljanja delatnosti dužem od 30 dana, osnivač privatne prakse obaveštava Ministarstvo i nadležnu komoru odmah, a najkasnije u roku od osam dana od isteka 30-og dana privremenog prestanka obavljanja delatnosti.

Ovo je sažetak promena, koje će po našem mišljenju imati najvećeg uticaja na privatno zdravstvo. Zakon je još uvek u fazi javne rasprave i predviđeno je da udje u skupštinsku proceduru tokom 2017. godine. U ovom trenutku ima još vremena da se predlažu i brane nova rešenja, što svakako rade strukovne komore, ali i sami zdravstveni radnici treba da predlažu rešenja i kao članovi komora zahtevaju da se bolje štite njihovi interesi.