Dopunski rad zdravstvenih radnika prema izmenjenim odredbama zakona o zdravstvenoj zaštiti

Odredbama Zakona o zdravstvenoj zaštiti (Sl. Glasnik RS, br.107/05), iz decembra 2005. godine bilo je dozvoljeno da zdravstveni radnik zaposlen puno radno vreme u zdravstvenoj ustanovi u državnoj svojini može da radi do trećine radnog vremena na osnovu ugovora o dopunskom radu i u privatnim ordinacijama i privatnim zdravstvenim ustanovama. Međutim, ta mogućnost je bila vremenski ograničena do decembra 2008. godine.

U članu 277. Zakona bilo je propisano da zdravstvenom radniku koji je zaposlen u državnoj zdravstvenoj ustanovi puno radno vreme, a nastavi da radi u privatnoj praksi i posle decembra 2008. godine, prestaje radni odnos u državnoj zdravstvenoj ustanovi.

Nakon što je mogućnost istovremenog rada i u državnoj i u pivatnoj zdravstvenoj službi istekla u decembru 2008. godine, o tom pitanju vodile su se žučne rasprave u javnosti, a posebno među lekarima i unutar njihovih strukovnih organizacija.

Postojala su i značajna ograničenja slobode kretanja radne snage, posebno vrhunskih stručnjaka u zdravstvu, koji raspolažu monopolom znanja u struci zbog prava poslodavca da se zaštite od konkurencije u radnopravnom smislu.

Napokon, Zakonom o izmenama i dopunama Zakona o zdravstvenoj zaštiti koji je Skupština RS usvojila po hitnom postupku 23. novembra 2010. godine, a koji je objavljen u Sl. Glasniku RS br. 88/2010, ukinuta je odredba člana 277. Zakona kojim je bio zabranjen rad zdravstvenim radnicima iz državnog sektora zdravstva da dopunski rade u privatnoj praksi.

Na taj način, u pogledu dopuštenosti dopunskog rada zdravstvenih radnika vraćena je, uglavnom, regulativa koja je postojala do decembra 2008. godine.

Dakle, stupanjem na snagu navedenih izmena i dopuna Zakona od 1.decembra 2010. ne postojati zabrana zdravstvenim radnicima koji rade u državnom sektoru zdravstva da u obliku dopunskog rada, rade u privatnom sektoru zdravstva.

U pogledu dopunskog rada, sa stanovištva javnog interesa, nema posebnih ograničavanja za zdravstvene radnike zaposlene u privatnom sektoru zdravstva. Oni mogu, poštujući osnovne uslove dopunskog rada, zasnovati dopunski rad kod svog ili drugog privatnog poslodavca ili kod državne zdravstvene ustanove.

Međutim, polazeći od postulata tržišnog poslovanja i konkurencije na tržištu zdravstvenih usluga, kao i od ekonomskih interesa privatnog poslodavca zasnivanje dopunskog rada zdravstvenog radnika koji radi u privatnom sektoru, isključivo će zavisiti od saglasnosti njegovog poslodavca, a ne od zakonskih odredaba koje daju slobodu zdravstvenom radniku da zasnuje dopunski rad.

Svaki poslodavac ima svoje poslovne interese koje štiti. Saznanje poslodavca da njegov zaposleni radi i kod drugog poslodavca najčešće izaziva sumnju da li zaposleni radom kod drugog poslodavca ne ugrožava njegove poslovne interese.

Ako je u pitanju lekar koji je oslonac i kreator zdravstvene delatnosti, sumnja je sa tim veća. Prvi poslodavac će se brinuti da li lekar koji radi na dva mesta ne odvlači pacijente drugom poslodavcu i da mu na taj način ne smanjuje obim delatnosti, a time i dohodak.

Tako, u vezi sa dopunskim radom treba precizno definisati odnose zdravstvenog radnika sa poslodavcem kod koga on radi puno radno vreme, kao i odnose sa poslodavcem kod koga dopunski radi. Isto tako, bitno je definisati i odnose između ova dva poslodavca.

U novom članu 199. Zakona određuje se krug lica na koja se odnose zakonske odredbe o dopunskom radu. To su zdravstveni radnici, zdravstveni saradnici i druga lica zaposlena u državnom i privatnom sektoru zdravstva ako čine tim sa zdravstvenim radnikom u obavljanju zdravstvene delatnosti. Ovu treću kategoriju zaposlenih zakon naziva kraće – zaposleno lice. U daljem tekstu za sva ova lica upotrebljavaće se termin: ili lekar ili zdravstveni radnik, zavisno od konteksta u kome se upotrebljava.

Uslovi za obavljanje dopunskog rada

snov za obavljanje dopunskog rada mora biti Ugovor. Ugovor o dopunskom radu zaključuje zdravstveni radnik sa poslodavcem kod koga obavlja dopunski rad. Ugovor o dopunskom radu zaključuje se tako da dopunski rad traje najviše do jedne trećine punog radnog vremena.

Ugovor o dopunskom radu zaključuje se u pismenom obliku i definiše vrstu posla; način vršenja i vreme trajanja posla; visinu i način utvrđivanja naknade za rad; obveznika uplate utvrđene naknade za pruženu zdravstvenu uslugu u skladu sa Zakonom.

Zdravstveni radnik može da zaključi samo jedan ugovor o dopunskom radu sa svojim poslodavcem, odnosno sa drugim poslodavcem.

Zdravstvena ustanova, odnosno privatna praksa dužna je da isplati zdravstvenom radniku, zdravstvenom saradniku, odnosno drugom zaposlenom licu ugovorenu naknadu iz Ugovora, sa prvom narednom isplatom plate.

Zdavstvena ustanova, odnosno vlasnik-osnivač privatne prakse dužan je da vodi evidenciju o zaključenim ugovorima o dopunskom radu.

Vrlo važno je što ovaj novi zakon za razliku od predhodnog zakona ne predviđa kao uslov za zasnivanje dopunskog rad , s a g l a s n o s t za dopunski rad od poslodavca kod koga je zdravstveni radnik u radnom odnosu.

Po našem mišljenju ovo je i manjkavost novog Zakona zato što to može dovesti do sukoba interesa, na jednoj strani između zdravstvenih radnika i njegovog poslodavca, a na drugoj strani, između poslodavca kod koga je zdravstveni radnik u radnom odnosu i poslodavca kod koga radnik radi dopunski rad.

Po ranijim propisima mogla se dati saglasnost samo ako rad lekara vam radnog vremena dopunskim radom štetno ne utiće ’na organizaciju rada pojedinih delova zdravstvene ustanove ili zdravstvene ustanove u celini’.

Taj uslov nije bio propisan za privatni sektor, jer se podrazumevalo da će privatni nosilac zdravstvene službe i bez zakonske podrške sam voditi računa o svojim poslovnim interesima.

Članom 202. Zakona o radu predviđeno je da zdravstveni radnik za obavljanje poslova po Ugovoru o dopunskom radu ima prava iz obaveznog socijalnog osiguranja, u skladu sa Zakonom, što podrazumeva pravo na zdravstveno, penziono i invalidsko osiguranje, uključujući i prava u slučaju povrede na radu i profesionsalne bolesti.

Kao zaključak ovog teksta, želimo da iznesemo naš stav da je da je (privatni) poslodavac ovlašćen da svom zdravstvenom radniku ne da saglasnost da zakljući ugovor o dopunskom radu sa drugim poslodavcem ako dopunskim radom ugrožava njegov poslovni interes.